Atelier Perajica

Povijest

Antonio Peraica (Perajica) je za fotografa poceo segrtovati kao djecak. Radio je u nekoliko splitskih fotoateliera, ukljucivsi Borovicha i Sinobada, a vec 1934 otvara svoj obrt u Krizevoj ulici (Via del Moro). Prema biljeskama OZNA-e, jugoslavenske tajne sluzbe, bio je filmski operater u centru europskog filma, Cinecitta u Rimu, u vremenskom period od 1937 do 1943. Titovim se partizanima pridruzio nakon pada fasizma. Iz rata je izasao sa titulom Sefa filma i fotografije 1. Proleterske Brigade i nekoliko medalja za hrabrost. Bio je i certificirani zracni snimatelj. Nakon Drugog svjetskog rata, predavao je fotografiji u školi u Rijeci, te se potom preselio u Split kako bi radio sa grafickim umjetnikom Vladimirom Kirinom na produkciji monografija za Foto RVI.

1949-te je poceo opet samostalno djelovati, prvo u Villa Cassolini a kasnije u privatnom foto atelieru u palači Grisogono na Peristilu, centru palace rimskog cara. Narucioci su bili, između ostalih, Hrvatski nacionalni teatar Split i lokalni nogometni tim Hajduk, oboje koji u posjedu imaju velike arhive njegovog rada. Antonio se umirovio 1984-te, u dobi od 70 godina, stvorivši jednu od najduzih fotografskih karijera uopce. Ni nakon umirovljenja, ipak, nije prestao retusirati.

Po Antonijevom umirovljenju, atelier nasljedjuje njegov sin Drazen. On je zavrsio fotografsku skolu u kasnim sezdesetima, ubrzo postavsi majstorom-fotografom. Bio je clan foto i dokumentacijskog tima graditeljske tvrtke Lavcevic, zajedno sa eksperimentalnim filmasem Ivanom Martincem, prethodno preuzimanju Ateliera. Ovaj je tim, sastavljen od najboljih profesionalaca, dokumentirao masivna socijalisticka ulaganja u izgradnju i urbanizacijske procese. Ana Peraica, povjesnicarka umjetnosti specijalizirana za medijsku umjetnost i vizualnu kulturu, preuzela je atelier nakon oca Drazena.